Moja škola budućnosti

Piše: Kristina Antunović
JU Prva osnovna škola Srebrenik

Prva sam na redu, prvi sat, ponedjeljak, matematika. Cijeli vikend sam se pripremala, a imam osjećaj da ne znam ništa. Sve mi je isparilo iz glave. Kao da će mi sva ta geometrija trebati?! Pa, ljudi moji, bavit ću se veterinom!

Sva ta tehnologija služi da nam služi, valjda. Zašto se moramo, kao prvi Homo sapiensi, baviti napornim stvarima? Fino postavimo pitanje, unesemo podatke, dobijemo odgovor. To je škola budućnosti! Natjerati strojeve da rade dosadne stvari, a mi da se bavimo životnim zanimanjem, psima naprimjer.

 Moja nastava bi trebala biti u veterinarskoj stanici. Radila bih sa životinjama, a ne sa linijom, šestarom, knjigom… Mislim da bih brže učila kad bi psi više mahali repom, lizali mi ruke, gledali me svojim bistrim očima. Kakva crna ocjena?! Uspjeh bi bio ako dam vakcinu, izmjerim temperaturu, izvagam psa, stavim kapi u oči, skratim kandžice. Ta mi matematika treba! Koliko mililitara, koliko stepeni, koliko kilograma, koliko kapi, koliko centimetara…?

Pacijent bi bio zadovoljan, a ja sretna! Pravi finski model. Nastava prilagođena učeniku, tj. meni. Ovako, niko me ne pita šta bih da učim i znam. Zar nisam ja važna u tom obrazovnom sistemu? Mogu li uzeti samo ona znanja koja mi trebaju? Čini mi se da svi slijede samo neki protokol. A mi?

Azra bi da bude frizerka. Hemija joj je toliko teška da se ozbiljno dvoumi… Zar stvarno treba toliko hemije da se ofarba kosa? I što je najsmješnije, ona farba mamu bez problema i bez udžbenika Hemija.

Mislim da su svi predavači (znate već: učitelji, nastavnici, profesori, asistenti…) mišljenja da je njihov predmet za život najvažniji…

 I ja imam mišljenje, ako ko pita. Odabrati jedan temeljni predmet i dva dopunska, ostali fakultativno. Sve preostalo vrijeme – pravac veterinarska. To bi bio život, mislim „škola za život“…