Faktori koji utiču na kompetencije vaspitača

Piše: Valentina Milačić, JPU “Lepa Radić“, Gradiška

„Kapacitet za kompetentnost pojedinca razvija se, kako brojni autori danas smatraju, tokom čitavog života, ne značeći samo lično napredovanje i sreću, te ga stoga mnogi vide kao relacionu kategoriju, koja svoj puni smisao, oblik i meru uspešnosti dobija u interakciji sa drugim ljudima i kvalitet njihovog napretka“(Gojkov 2008:46). Navedeni stav G. Gojkov implicira/motiviše moje razmišljanje kao individue, vaspitača, a na osnovu teoretskih saznanja iz pedagoško-psiholoških sfera, praktičnog djelovanja u predškolskoj ustanovi, u skladu sa pretpostavkama realnog okruženja, primjene postojećeg kurikuluma, koji je „produkt htijenja“ društva, a time i obrazovnog sistema.

Kompetentnost vaspitača je i direktnoj vezi sa samoevaluacijom, procesom promišljanja o sopstvenom djelovanju u vrtiću u interakciji sa djecom, vaspitačima, direktorom, pedagogom i sl;kao i roditeljima, što upućuje na kategorije kriterijuma kompetentsnosti vaspitača, a prema Gojkov(2008), to su: autonomnost, tolerantnost, participativnost, otvorenost i fleksibilnost.

Suština svake forme evaluacije povezana je sa navedenim kriterijumima kompetencija, tj. na osnovu ovih uzajamno uslovljenih pretpostavki može se govoriti o uslovljenosti evaluacije kompetencijom i obrnuto, čime se stiče osnova za dosljednijim određivanjem profesionanih uloga ne samo vaspitača nego i osoba koje učestvuju u stvaranju kurikuluma. Prema Kalin/Čepić(2018), (a prema Withrell/Erickson 1987 y Zyzovsky 1990), veoma je važno da profesionalni razvoj ne ograničimo samo na razvoj vještina u smislu dobrog izvršavanja zadataka. Ne radi se, naime, samo o gomilanju znanja i iskustava već i o sazrijevanju unutar osobnog razvoja, koje znači da učitelj postaje refleksivni praktičar, te da ga karakterišu fleksibilnost, razlikovanje osjećanja, poštovanje individualnosti, tolerisanje konflikata i nejasnoća, njegovanje međusobnih veza i šira društvena perspektiva.

Refleksivnost vaspitača povezana je  i sa struktuiranošću predškolskog kurikuluma, ali i nastojanjima društvenog i obrazovnog sistema „za promjene ili protiv njih“ unutar istog, u skladu sa praćenjem tokova savremenog života. Refleksivnost vaspitača je suština kompetentnosti koja može biti i nedovoljno osnažena ukoliko u obrazovnom sistemu ne postoje jasna određenja o profesiji i ulozi vaspitača. U kakvoj su vezi kompetencije i evaluacija vaspitača i struktuiranost kurikuluma?

Oslobađajući faktor refleksivnosti vaspitača povezan je sa djelimičnom i minimalnom struktuiranošću kurikuluma, polazi od planiranja koje nije podređeno ishodima, već zavisi od kritičkog mišljenja u procesima u kojima dolaze do izražaja kako kreativnost i inovativnost vaspitača tako i sloboda i inovativnost dječijeg ispoljavanja, a sve je prožeto vaspitnoobrazovnim ciljevima i ishodima.

Visoko didaktički struktuiran kurikulum ograničava vaspitača u korist uniformnosti istog. Prema Gojkov/Stojanović(2015), vaspitači moraju biti profesionalci koji kritički promišljaju  svoju praksu i koji, praveći refleksije o vaspitnoj praksi, povećavaju umješnost organizovanja vaspitno-obrazovnog rada i upravljanja učenjem.

Iz svega navedenog pretpostavlja se  potreba za  transformacijom postojećeg kurikuluma, nastojanje da se jasno definiše i uloga vaspitača, čime sestvaraju uslovi za jačanje procesa samokompetencija i samoevaluacije. Prema Kalin/Čepić(2018), učiteljsko zanimanje nema visok društveni ugled, nema karakteristika koje bi rezultirale slavom, bogatstvom ili moći, koji označavaju osnovne elemente profesionalnog statusa uopšte. Status u društvu, lični razvoj i ličnost učitelja predstavljaju ključne determinante njegovog profesionalnog razvoja. Prema navedenom, mogu se zapaziti pokazatelji o tome koliko je pozicija vaspitača cijenjena i kroz prizmu kompetencija navedenih struktura, istitucija i sl; koji postavljaju zahtjeve za  indikatore vrednovanja rada  vaspitača. Samokompetencije se razvijaju kroz sticanje novih iskustava u pravcu stalnog usavršavanja, kroz dosljednost i profesionalnost u vaspitnoobrazovnom radu te dobijaju puni smisao u procesu samoevaluacije.

 U praksi, u svakodnevici vrtića, mogu se zapaziti različiti odnosi vaspitača prema profesiji, ali isto tako i odnos nadređenih prema njima. Kontradiktorno je i često prisutno da vaspitači koji pokazuju rezultate u vaspitnoobrazovnom radu bivaju skrajnuti, nedovoljno stimulisani, izjednačavaju se sa vaspitačima kojima se ova profesija „nametnula kao nužno zlo.“ S tim u vezi, neophodan je i mehanizam valjane kontrole svakodnevnih priprema planiranih aktivnosti koje vaspitači treba da posjeduju u pismenoj formi (portolio).

Iz svega navedenog, uviđa se neophodna potreba za standardizacijom profila vaspitača, čime će se vratiti ugled ove profesije, koji je u brojnim društvenim sredinama narušen. Valjalo bi osavremeniti studije na Visokim školama za obrazovanje vaspitača ili Pedagoškim fakultetima,a prema Gojkov/Stojanović(2015:260) “ bitno je uticati na formiranje refleksivnih profesionalaca koji će biti sposobni da sprovode istraživanja manjeg obima i tako ispituju i vrednuju efikasnost novih ideja u predškolskim i osnovnoškolskim ustanovama.“

Na kraju, prema Slunjski (2013:3), „nekreativna osoba će teško pomoći djetetu da (p)ostane kreativno“, odnosno neophodna je važnost osvješćivanja vlastitog ponašanja svih odraslih koji se bave djecom. Jer na djecu utječemo ne samo onim što znamo i namjeravamo za njih ili (s) njima učiniti, nego (barem jednom toliko) i onim kakvi smo sami po sebi.“

Zaključak Kompetencije vaspitača su dio sistema kompetencija struktrura društva odgovrnih za unapređivanje predškolskog vaspitanja i obrazovanja. Odgovornost prema djeci je najveća moralna obaveza društva te je neupitno zakonski odrediti status visokoškolskih ustanova u kojima se obrazuju vaspitači, ustanova  u  kojima djeluju, mogućnosti za usavršavanje ličnih kompetencija, a sa druge strane, veoma je važno i vrednovanje rada koje će filtrirati nepoželjne od poželjnih djelovanja vaspitača u vrtićima.

Literatura:
Gojkov i tim (2008). Kompetencije učitelja i vaspitača.Vršac:Visoka škola strukovnih studija za obrazovanje vaspitača“Mihailo Palov“.

Gojkov, G i Stojanović, A. (2015). Didaktičke kompetencije i evropski kvalifikacioni okvir. Beograd: Srpska akademija obrazovanja.

Kalin, J. i Čepić,R. (2018). Profesionalni razvoj učitelja: Status i transverzalne kompetencije. Rijeka: Sveučilište u Rijeci, Filozofski fakultet u Ljubljani.

Kamenov, E. (1982). Eksperimentalni programi za rano obrazovanje. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva. Slunjski, E. (2013). Kako pomoći djetetu da (p)ostane kreativno i da se izražava jezikom umjetnosti. Zagreb: Element d.o.d.