Ekspertize:
Pedagoška uvjerenja:
Još od rane mladosti bilo je jasno da će moj životni poziv biti rad sa djecom, kada sam kao gimnazijalka volontirala u organizacijama koje se bave edukativnim aktivnostima sa djecom i mladima. Takođe, kao majka petoro djece, moj rad se i izvan školskog okruženja nastavlja u kući sa mojom „kućnom djecom“ kako ih volim zvati jer svu djecu doživljavam kao svoju. Moj temeljni princip je ljubav prema svakom djetetu i moje osnovno polazište. Smatram da uspjeh djeteta zavisi od jednog susreta – učenika, nastavnika i nastavnog sadržaja. Ukoliko se u ovaj odnos unese ljubav prema djetetu, i ukoliko učenik dobije potvrdu (često nijemu) na pitanja da li za njega ima mjesta, i da li ga nastavnik voli, uspjeh i jednog i drugog je zagarantovan. Biti nastavnik jedna je od najvažnijih profesija u svakom društvu. Susret jednog djeteta sa nastavnikom može promijeniti njegov životni tok. Po mom uvjerenju razlika između dobre i loše škole leži najviše u nastavniku. Nastavniku je potrebna inspiracija i stalna obnova znanja. Najveća prijetnja našem radu je opuštenost, stvorena navika i letargija u kontekstu potrebe za stručnim usavršavanjem. Nastavnik mora stalno biti u pokretu i na putu sticanja novih znanja. Ljubav prema ovoj profesiji se ne može natjerati da nastane silom. Zato smatram da ne može i ne smije svako biti nastavnik. Zašto smatram da je ljubav najvažnija u nastavnom procesu? Zato što ona čini da svoje učenike ne posmatramo kao grupu nego kao individue. Mi tada postajemo daltonisti koji svoje učenike vide samo najljepšim bojama, i pogledom punim ljubavi i tada i oni sami sebe doživljavaju kao ljude koji imaju vrijednost. Ukoliko ne volimo svoju profesiju i svoje učenike, mi zaslijepljeno gledamo samo u njihove nesavršenosti, jasno vidimo ono što djetetu nedostaje a ne ono što dijete ima i što ga čini posebnim. U radu sa djecom težim tome da kod svakog djeteta probudim želju za učenjem i radost saznavanja. U ovom procesu najvažnija „građevina“, monumentalnog značaja jeste međusobno povjerenje, koje mora biti osnovni i cilj i sredstvo na zajedničkom putu. Moj moto je – „Niko nije razumio ono što nije volio“. Ovo imam na umu svaki put kad tražim način da učeniku približim neki sadržaj.
KRATAK OPIS PRAKSE
Integracija interkulturalne kompetencije kroz realizaciju projekta Upotrijebimo medije da gradimo toleranciju u trajanju od dvije godine. Ovaj projekat nastao je kao odgovor na potrebu da se interkulturalna kompetencija ugradi u nastavni proces i to na način koji obiluje praktičnim radom i iskustvom, u odnosu na samu teorijsku koncepciju i pristup. Autor sam i koordinator projekta koji je tokom realizacije aktivnosti obuhvatio oko učenika iz dvije osnovne škole iz Doboja i Gračanice.
