Ekspertize:
Pedagoška uvjerenja:
Davno mi je moja majka počela pričati priču koju su nastavili kako sam ja rasla da grade svi - moji učitelji, nastavnici i profesori. Kada su oni ućutali, jer sam ja dovoljno porasla da mi “kao” ne trebaju priče, priču sam nastavila ja! Dok sam rasla nikada nisam osjetila da sam drugačija, nikada mi nisu dozvolili da saznam. Učili su me da ako sam visočija od većine nižih, nisam viša od njih, da moji madeži su moja ljepota , da budem dio tima iako sam bila drugačija od istih. Krenula sam opet u školu samo u ulozi onih što uče djecu, da su im pri ruci, za savjet, uputu i „priču“. Drugačije nisam znala, ni željela, ni htjela. Moja priča je bila jednostavna, svi su mi kazivali isto- kako da budem dobra, vrijedna, da se trudim za više, da uvijek hoću, mogu i želim dalje… Učili su me da pričam, sanjam i maštam, a posebno da volim. Rekli su da kazivanjem priče neću biti bogata zlatom, ali duha, duše, mi nikada nedostajati neće. Zbog velikog djeteta u meni koje nikada ne odrasta, okružena mladošću starit ću sa dnevnikom bljeđe. Eh tako ja svojim učenicima prepričavam priču, dotjerujem je i ukrašavam, učim ih- da prepoznaju ljude od neljudi, da cijene sebe i poštuju druge, učim ih da vole i da znaju prihvatiti ljubav. Učim ih da tragaju za srećom i budu sretni, kad odrastu i budu -LJUDI -poput nadam se mene, sa poslom kojeg vole i koji ih čini sretnim!
Kratki opis prakse:
Busovača- mali grad u srednjoj Bosni. Često iz takvih malih sredina susrećemo kod mladih komplekse niže vrijednosti. Nastojeći prije svega odgojno djelovati počeo je sada već projekat Crtice iz naše prošlosti. Odnos prema nematerijalnom blagu u koje ubrajamo tradiciju i sjećanje u današnje vrijeme je minoran, posebno u sredinama koje nemaju ni osnovne ustanove kulture. Osjećajući odgovornost da neka sjećanja spremimo za buduće generacije nastojim kroz svoj rad jedan djelić historije Busovače sačuvati i to zalaganjem upravo onih u čijim rukama se budućnost nalazi. Želeći unaprijediti rad učenika i materijalizirati sjećanje njihovih starih, potaknuti znatiželju u okvirima historijske sekcije predlagala sam izučavanje tema koje su poticale njihovu kreativnost, istraživački duh, saradnju i samokritičnost. Pohađajući različite seminare, koristeći mogućnosti da se edukujem, uvidjela sam koliko praktičan rad ima učinka u odgojnoj misiji. Želeći doći do cilja- naučenog učenika traganju za znanjem od velike pomoći su mi društvene mreže i mogučnosti koje one pružaju u komunikaciji tokom rada. Do sada smo kao projektne aktivnosti realizirali dosta tema uglavnom ih prezentujući javnosti u okviru školskih promocija, gostovanja na nivou općine, printanih izdanja, CD-ova, na takmičenjima gdje smo osvajali nagrade, radionica itd. U realizaciji projekta ne bismo uspjeli bez pomoći Fotografske sekcije naše škole.
