Prostor koji poziva djecu na igru

Ako ga izgradite, hoće li dolaziti – i hoće li se zadržati?

Tim Gill

Nezavisni naučnik

London, UK

Kada razmišljate o djeci i gradskom javnom prostoru, koja vam slika najčešće pada na pamet? Najčešće je to igralište, sa svojim poznatim šablonom opreme primarnih boja raspoređenim po ravnoj površini. Međutim, djeca se mogu igrati i igraju se skoro svugdje i s gotovo svime. Opservacijske i anketne studije o ponašanju porodice sugeriraju lekcije o tome kako stvoriti javne prostore koji pozivaju porodice da zaista koriste taj javni prostor kako bi poboljšali igru svoje djece

Mnoge od ovih studija sadrže spoznaje relevantne za nauku o ponašanju, čak i ako nisu prikazane kao takve. Naprimjer, česta spoznaja je da se djeca više igraju u prostorima gdje postoje klupe za staratelje. Ovo odražava napetost, koja je u središtu nauke o ponašanju, između želje da se nešto učini i stvarnog djelovanja o pitanju te namjere: roditelji, možda, žele da se njihova djeca igraju, ali zapravo im dopuštaju da se igraju samo onda kada im je ugodno da ostanu u blizini kako bi mogli nadgledati.

Dobri javni prostori poboljšavaju živote urbanih građana svih uzrasta, a ne samo porodica s malom djecom. Ali, oni su naročito važni za porodice koje žive u područjima s niskim prihodima ili stanovanjima ispod standarda, koje imaju najviše dobiti od vanjskog prostora, a najčešće imaju najmanje pristupa takvim prostorima (Svjetska zdravstvena organizacija, 2016). Za djecu je igra na otvorenom usko vezana za dobrobit te zdrav rast i razvoj (Ginsburg, 2007). Za staratelje, vanjski prostor koji obiluje prirodom i restorativnim kvalitetima omogućava opuštanje, razonodu i pozitivne interakcije s njihovom djecom, porodicom i prijateljima (Roe & McCay, 2021).

Nažalost, neki javni prostori očigledno ne uspijevaju privući i zadržati porodice. Modernistički arhitekti izuzetno se dive minimalističkim linijama Schouwburgpleina – trga u centru Rotterdama – ali, porodice nikako nisu voljele ovaj prostor, pa ga je grad preuređivao tokom cijele godine dodajući umjetnu travu, fontane i sportsku opremu (vidi dolje).

Ova prostorna analiza jednog naselja u Antverpenu istražuje kako poboljšanje pješačkih staza može učiniti prostor pristupačnijim, potencijalno povećavajući njegovo korištenje.

Šta pomaže da javni prostori budu u službi porodicama i da ostvare svoj puni potencijal? Nedavne opservacijske i anketne studije sugeriraju da su ključni sastojci lokacija i pristup, različite mogućnosti za igru, uključujući prirodne elemente te mjesta za sjedenje i zadržavanje (Talarowski, 2017; Hellerman, 2021). Osim ovih faktora lokacije i dizajna, uspješni javni prostori trebaju dobro upravljanje i održavanje kako bi se porodice osjećaju društveno sigurnim i dobro zbrinutim.

Studije dosljedno pokazuju da djeca provode više vremena igrajući se napolju u zelenijim kvartovima i u područjima u kojima nema gustog saobraćaja: nalaz koji rezonira s inicijativama za vraćanje uličnog prostora za igru i druženje (Bertolini, 2020). Možda iznenađujuće, ali čini se da broj igrališta u susjedstvu nije toliko značajan (Lambert et al., 2019). Međutim, igrališta su očigledno popularna mjesta za igru djece, kao što pokazuju ankete i opservacijske studije (Dodd et al., 2021; Hellerman, 2021). Čini se da lokacija, prohodnost i lak pristup promoviraju njihovu upotrebu (Bornat, 2016).

Javni prostori će imati najveći broj potencijalnih korisnika ako se nalaze u blizini ključnih porodičnih destinacija, kao što su škole, ustanove za grupnu brigu o djeci, zdravstvene usluge i trgovački centri. Analiza javnih prostora i objekata u naselju, kao i ruta koje ih povezuju (vidi sliku 2) koja se temelji na mapama, može istaknuti područja koja su u potrebi, nedostatke različitih vrsta prostora, potencijalne lokacije i prepreke koje onemogućavaju pristup. Rezultati ovakvih analiza također mogu biti osnova za lokalni angažman (Gill, 2021).

Dizajn s fokusom na zabavu – i element rizika

Kako treba dizajnirati dobro lociran javni prostor da potakne igru, istraživanje i povezivanje? Jedan sastojak oko kojeg se svi mogu složiti jeste zabava. Mladi umovi su itekako u istom tonu s razigranim mogućnostima svijeta oko sebe: pogledajte, naprimjer, trajnu privlačnost hodanja po niskom zidu od cigle pored trotoara. Uspješni dizajneri igre oslanjaju se na ovaj uvid. Oni razmišljaju u pravcu „mogućnosti za igru“: fizičkih karakteristika u prostoru koje pozivaju ili podstiču različite vrste igrivih interakcija i ponašanja.

Mogućnosti nisu samo stvar fizičkih interakcija; one mogu podrazumijevati mnogo različitih modaliteta pomoću kojih mogu poticati inkluzivnije dizajne. Prostor za sjedenje i „predmeti za sjedenje“ omogućavaju starateljima da se odmaraju i druže dok drže na oku svoju djecu; oni su ključni uvjet za svaki javni prostor koji ima za cilj da angažira ljude na bilo koji vremenski period (Gehl, 2010). Mekani materijali kao što su pijesak, pijesak i voda stvaraju beskrajne mogućnosti za konstrukciju i maštovitu igru – što zna svaki dobar odgajatelj u ranom djetinjstvu.

Dodavanje cvijeća i biljaka poziva na senzorno istraživanje kroz miris i dodir. Prirodni elementi u urbanom javnom prostoru povezani su s poboljšanim mentalnim zdravljem i kod djece i kod odraslih, uključujući niže razine ADHD-a, depresije i anksioznosti, uz neke dokaze o efektu „doza – učinak“. Drugim riječima, izloženost čestim iskustvima dovode do boljih ishoda (Roe & McCay, 2021).

Još jedan koristan uvid u dizajn je da su djeca – čak i vrlo mala djeca – aktivno u potrazi za neizvjesnostima, izazovima, pa čak i mrvicama opasnosti u svojoj igri. Taj „zastrašujuće-zabavan“ osjećaj leptirića u stomaku je ono što čini igru zanimljivom za mnogu djecu (Sandseter, 2009). Dječiji psiholozi tvrde da rizična igra pomaže djeci da upoznaju iskustva poput neizvjesnosti i potencijalne štete zajedno s  tjelesnim osjećajima koja ih prate te na taj način smanjuje anksioznost i paniku koji, inače, mogu biti iscrpljujući za neku djecu dok odrastaju (Dodd & Lester, 2021).

Međutim, neki odrasli se bore s konceptom rizične igre. Uravnotežen pristup upravljanja rizikom – onaj rizik koji prepoznaje koristi, kao i na njegovo ukazivanje – može pomoći u donošenju zdravih odluka (Gill, 2018). U Škotskoj, naprimjer, regulatori za brigu o djeci prihvatili su pristupe rizika i koristi kao način podrške izazovnoj igri na otvorenom i iskustvima učenja (Care Inspectorate, 2016).

Veći prostor za nauku o ponašanju

U ovom članku sumirao sam veliki broj opservacijskih i anketnih studija o ponašanju djece i staratelja. Ove studije jasno pokazuju da će dobar dizajn, na pravoj lokaciji, uveliko osigurati da djeca i staratelji mogu iskoristiti prednosti redovnih aktivnosti na otvorenom.

Koliko sam upoznat, još ne postoji sličan korpus koji koristi pristup uvida u ponašanja da rigorozno testira alternativne hipoteze o dizajnu javnog prostora. Međutim, ovo se počinje mijenjati. Naprimjer, Jeschke et al. (2022) nedavno su proveli studije ponašanja koje sugeriraju da djecu zaista više privlače – i da se igraju duže – manje standardizirana i izazovnija svojstva za igru. Studije ponašanja imaju potencijal da pruže daljnji uvid u lociranje i dizajniranje javnih prostora za igru, te da osiguraju da djeca i njihovi staratelji mogu zauzeti mjesto koje im pripada, kao aktivni, angažirani učesnici u javnom životu gradova.

Reference

• Bertolini, L. (2020). From “streets for traffic” to “streets for people”: Can street experiments transform urban mobility? Transport Reviews, 40(6), 734–753.
• Bornat, D. (2016). Housing design for community life. ZCD Architects.

• Care Inspectorate. (2016). My world outdoors. https://www.careinspectorate.com/images/documents/3091/My_world_outdoors_-_ early_years_good_practice_2016.pdf
• Dodd, H., Fitzgibbon, L., Oliver, B., & Nesbit, R. (2021). Children’s play and independent mobility in 2020: Results from the British Children’s Play Survey. International journal of environmental research and public health, 18(8), 4334.
• Dodd, H., & Lester, K. J. (2021). Adventurous play as a mechanism for reducing risk for childhood anxiety: A conceptual model. Clinical child and family psychology review, 24(7), 164–181.
• Gehl, J. (2010). Cities for people. Island Press. Gill, T. (2018). Playing it safe: A global white
• paper on risk, liability and children’s play in public space. Bernard van Leer Foundation. Gill, T. (2021). Urban playground: How child- friendly planning and design can save cities. RIBA Publishing.
• Ginsburg, K. (2007). The importance of play in promoting healthy child development and maintaining strong parent-child bonds. Pediatrics, 119(1), 182–191.
• Gürdoğan, B., Gürdoğan, S., & Tang Thomsen, G. (2019). Playground ideas for 0–3 years. Superpool/Bernard van Leer Foundation.
• Hellerman, G. (2021, 15 December) Playing outside: Who, where and what? Urban springtime.
• https://urbanspringtime.blogspot.com/2021/12/playing-outside-who-where-and-what.html
• Jeschke, A. M., Caljouw, S. R., Zaal, F. T. J. M., & Withagen., R. (2022). Height, size, and/or gap width variation in jumping stone configurations: Which form of variation attracts children the most? Ecological psychology, 34(3), 90–108.
• Lambert, A., Herrington, S., & Brussoni, M. (2019). What Is the relationship between the neighbourhood built environment and time spent in outdoor play? A systematic review. International journal of environmental research and public health, 16(20), 3840
• Roe, J., & McCay, L. (2021). Restorative
• cities: Urban design for mental health and
• wellbeing. Bloomsbury.
• Sandseter, E. (2009). Affordances for risky play in preschool: The importance of features in the play environment. Early childhood education journal, 36(5), 439–446
• Talarowski, M. (2017). London Study of Playgrounds: The influence of design on play behavior in London vs New York, San Francisco, and Los Angeles. Studio Ludo.
• World Health Organization. (2016). Urban green spaces and health. WHO Regional Office for Europe.