Najmodernije škole na svijetu se nalaze u BiH

Piše: Nadira Begić
Druga gimnazija Zenica

“Škola je naša putovnica za budućnost, jer sutra pripada onima koji se spremaju suočiti se s njom danas.” (Malcolm X)

Koliko god je u mašti bilo lijepo oživjeti ovaj naslov svjesni smo, nažalost, da je realnost mnogo surovija i nije baš tako bajkovita. Ali zašto odustajati? Trudom čak i naša mašta može postati realnost i možda baš ovaj naslov bude na svim velikim i poznatim portalima, zašto ne?

Naravno, potrebno je promijeniti sve iz korijena, početi iz početka ali ovaj put ne ostavljati prostor za greške. Potrebne su nove, moderne i inovativne ideje koje bi prije svega potakle sve učenike ali i profesore da o školi imaju drugačiju sliku i razmišljanje. Prije svega za lijep osjećaj, ugodnost i udobnost potreban je prostor u kojem se osjećamo kao kod kuće, koji će biti naše utočište i u kojem ćemo uživati svaki dan i radovati se ponovnom dolasku. S toga mislim da bi škole trebale biti velike građevine sa velikim i prostranim učionicama, obaveznim kantinama, prostorijana za prvu pomoć (u slučaju fizičkih ozlijeda), za igru, umjetnost, sport, rekreaciju, neke radionice, kino i slično. Oko škole veliki zeleni park pun cvijeća i drveća koje su vrijedni učenici uzgajali, za čist zrak i ljepšu okolinu. Prostorije trebaju odisati čistoćom i mirisom a na ulazu u školu, u šarenim zdjelicama trebaju biti bombonice dobrodošlice (da se svi učenici, profesori, roditelji i ostali posjetitelji škole osjećaju poželjno). U parku i hodnicima škole kante koje bi odmah reciklirale otpad i tako proizvodile razni pribor za školu, sveske, olovke, pernice… Na taj način bi se očuvao okoliš a učenici bi dobijali besplatni pribor za rad.

Budući da škola podržava kreativnost učenika, hodnici i vanjski zidovi škole bi trebali biti njihov “list papira za rad”. To znači da mogu pustiti svoju maštu da radi šta želi i tako crtatiti razne motive tako da svako ima svoj djelić koji mu pripada i na kojeg je beskrajno ponosan jer je učestvovao u zajedničkom radu, a to također uklanja onu monotoniju i jednobojnost kakve su škole inače, stvara nam osjećaj sigurnosti, toplote i bezbjednosti.

Liftovi bi bili odlična alternativa za učenike koji imaju neke fizičke poteškoće, kao i za profesore. Pribor za rad bi trebao biti jednostavan, par bilježnica, olovke i tablet. Prvo bi naš ranac bio mnogo lakši, a zatim na tabletima bi mogli naći razne korisne informacije za nastavu. Ako školska nastava bude prilagođena učenicama (a to znači i vrijeme nastave jer ko želi slušati matematiku u 7:30…) njihovom uzrastu vjerovatno će se zanimati za taj plan nastave, istraživati više, učestvovati u nastavi biti aktivni i zanimati se, tako bi se otklonila nezainteresovanost. Također, učenici ne bi trebali biti u stresu i nelagodi kada idu u školu zbog iznenadnih testova ili usmenih odgovaranja, već profesori trebaju da utječu na to da pomažu učenicima i da pokažu da je škola zabavna, da obavijeste svoje učenike za ovakve časove i na taj način ih pripreme.

Slažem se da je teorija važan osnov za bilo koji predmet, ali isto tako je i praksa podjednako važna. Učenici trebaju imati mogućnost sve što uče vidjeti na primjeru, nekada uživo a nekada i preko pametnih tabli, holograma (ko ne bi htio gledati neku historijsku bitku preko holograma?) i razne druge tehnologije.

Osim redovnih časova potrebni su i časovi za relaksaciju, odmor, jer smo često pretrpani nastavom i nakon sedam časova budemo preumorni za bilo kakav rad ili vannastavne aktivnosti, koliko god je rad i učenje važno toliko je važan i odmor. U svakoj učionici posebno prostorijama za vannastavne aktivnosti trebaju biti maleni zvučnici na koje bi se pustila muzika po želji učenika da bi ih opustila, ohrabrila, koncentrisala, ulila samopouzdanje i motivirala za rad.

Iako naši životi nisu bajkoviti kao ova škola, i s obzirom da prolazimo kroz najturbulentnije godine našeg života, odlazak psihologu, u okviru škole, na sedmični razgovor bi bio sasvim normalna stvar a svaki učenik bi imao svoj termin razgovora. Ovim razgovorima bi se smanjila zatvorenost i nepristupačnost kod učenika, možda bi se čak neki problemi riješili i motivirali učenike za dalji rad, uspjehe i zalaganje. Poticanje profesora za rad i zalaganje je veoma bitno, ali isto tako je važna i podrška učenika između njih samih, tako da se treba raditi na upoznavanju učenika, sklapanju prijateljstava i zdravim međusobnim odnosima. Svako nasilje bi trebalo biti kažnjeno, ali po mom mišljenju ne “tradicionalnim” ukorom (budući da nema efekta), već novčanim kaznama ili radom u kantinama, čišćenjem prostorija i slično. Tako će učinici naučiti raditi fizičke poslove kao i to da nasilje nije rješenje i ukoliko imaju neki problem s vršnjacima trebaju tražiti pomoć kod pedagoga.

Da li Vi možete zamisliti ovakvu školu? Znam, teško je ali nije nemoguće, čak ni ovdje kod nas u našem gradu. Zato hajde da budemo hrabri, istrajni, uporni i da jedna ovakva škola bude standard u našoj državi, jer šta je država bez obrazovanih ljudi, a to smo mi, mi koji trebamo sve pokrenuti i potruditi se da sljedeće generacije pohađaju škole u ovakvim standardima.

*Step by Step zajednici važno je graditi zajedničku viziju obrazovanja za budućnost. Učenički eseji nastali su kao ishod posjeta Klubovima kritičkog mišljenja, koji su formirani u 29 škola širom Bosne i Hercegovine u okviru projekta „Kvalitetno obrazovanje za sve u Bosni i Hercegovini“, kao aktivnost u okviru Obrazovne inicijative za održivu budućnost, kako bi dobili uvid u promišljanja učenika o obrazovanju i održivosti kao jednoj sveobuhvatnoj temi.