Ekspertize:
Pedagoška uvjerenja:
Kao što svaki pojedinac teži promjenama i napretku u svom privatnom životu, promjene su osnova i budućnost škole, a direktor kao rukovodilac ima najveću odgovornost za podsticanje napretka.
“Mnogi se plaše rizika što ih donosi svaka promjena, a možda najveći rizik je ništa ne mijenjati“.
Da bi ljudi lakše prihvatili promjene, cilj drugačijeg pristupa i načina rada u školi moramo predstaviti na drugačiji način i učiniti ga zanimljivim svima. Ne smijemo čekati da nam neko kaže šta trebamo raditi, moramo biti toliko hrabri i vješti da možemo i sami ponekad napraviti prvi korak u novo i nepoznato. To je, za mene, ključ uspjeha i napretka. Međutim, da bi ljudi napredovali i težili uspjehu, potrebno je da se osjećaju dobro u svojoj koži i da su okruženi pozitivnom klimom koja ih čini srećnim i ispunjenim. Kada je to tako, samo nebo je granica.
KRATAK OPIS PRAKSE
Razviti pozitivnu školsku klimu i podsticajno okruženje gdje se svi osjećaju dijelom zajednice, gdje većina želi i ima priliku da napreduje, da se razvija, da iskaže svoju individualnost, želje, potrebe, a da opet bude i timski igrač, a sve to u okruženju gdje je sve manje vjere da su bilo kakve pozitivne promjene moguće, nije bio nimalo lak posao i zahtijevao je puno ljubavi, odricanja, entuzijazma, nepokolebljivosti i istrajnosti.
Praksa je započela sa vizijom škole u kojoj je sve ovo moguće, a opet sa pozicije, odnosno u školi gdje stvari nisu bile ni približno tako optimistične.
Počela sam prvo da se bavim vannastavnim aktivnostima sa nadom da ću tako brže „otvoriti“ školu prema novim idejama, probuditi entuzijazam, ljubav, želju da svima bude bolje i da stvaramo školsko okruženje za sve.
Briga za najmlađe započela je otvaranjem produženog boravka za koji sam od samog početka znala da će biti mjesto na kojem su djeca srećna i to je bio moj bezuslovan cilj. Gledajući kako se vremenom produženi boravak razvija u nešto zaista posebno i nesvakidašnje u našim školama, razmišljala sam kako i za starije učenike napraviti nešto što će ih više privlačiti u školu, što će kod njih probuditi taj osjećaj pripadnosti, dati im šansu da pronađu nešto za sebe.
Najprostijim jezikom rečeno, željela sam da u školi svaki učenik pronađe nešto za sebe i da ima dostupne neke aktivnost zbog kojih će se osjećati ostvareno i srećno dok boravi u školi. S tim ciljem osnovana je učenička zadruga u čiji rad je uvezan veliki broj novih sekcija, ali i svih onih koji su željeli da daju svoj doprinos i da učestvuju u nekoj od aktivnosti kojih je iz dana u dan bilo sve više, tako da se teško moglo desiti da svako ne pronađe nešto za sebe...
Nisam samo radila na podsticajnom okruženju za djecu, posvetila sam se i razvoju podsticajnog okruženja za sve zaposlene otvarajući im razne mogućnosti da napreduju.
