"Djeca će zapamtiti kako su se osjećala uz nas": Priča Enise Terović, učiteljice koja vjeruje da niko ne mora biti sam
Djeca pamte kako su se osjećala uz nas, vjeruje učiteljica Enisa Terović. Pročitajte kako je od jedne njene radionice izrastao krug koji danas povezuje učitelje, škole i ideje na InŠkoli.
"Djeca možda neće zapamtiti sve što smo ih učili, ali će zapamtiti kako su se osjećala uz nas."
Enisa Terović ovu rečenicu nosi sa sobom već skoro trideset godina rada u OŠ "Skender Kulenović". Ne kao ukras, nego kao podsjetnik šta je zapravo posao učiteljice. Upravo iz te filozofije izrasta sve što radi: u učionici, na radionicama i u zajednici nastavnika i nastavnica koju gradi oko sebe.
Trideset godina, a rutina nikad
Vesela, dobra i uporna. Tako bi je opisali oni koji je poznaju. Enisa to ne osporava, samo dodaje objašnjenje.
"Vesela jer volim pozitivnu energiju i trudim se da je prenesem na druge, dobra jer mi je važno da budem tu za ljude, a uporna jer vjerujem da se do cilja uvijek može doći ako ne odustanemo."
Ono što je drži u poslu nakon skoro tri decenije nisu rutina ni navika, nego djeca.
"Njihova radoznalost, pitanja, osmijesi i ona mala otkrića koja naprave tokom časa. Svaki dan u učionici donosi nešto novo i upravo zbog toga svoj posao nikada ne doživljavam kao rutinu."
Radionice i do šezdeset ljudi i stalni izazov da budu posebne
Kada je saznala da će predstavljati InŠkolu, Enisa je bila sretna, ali i iznenađena. Pred njom su bile radionice koje su ponekad okupljale i do šezdeset učesnika, a neki od njih su je već poznavali.
"Upravo me to dodatno motivisalo da svaki put dam najbolje od sebe."
Nije joj bilo dovoljno da radionice budu samo predstavljanje. Svaki put je tražila nešto novo, nešto što će ljude uvući u iskustvo umjesto da ih samo informiše.
"Naučila sam da treba biti uporan, slušati ljude, biti otvoren za nove ideje i ne bojati se pokušati nešto drugačije. Svaka radionica mi je donijela novo iskustvo i novu ideju."
I otkrila je nešto o sebi što nije očekivala: "Saznala sam da mogu stati pred puno ljudi i govoriti bez treme! Ali još važnije, shvatila sam da imam mnogo više ideja i hrabrosti nego što sam možda ranije mislila."
Krug koji se širi
Enisa o InŠkoli govori kao o zajednici, više nego o platformi. Razlog nije to što tako lijepo zvuči: ta riječ doslovno opisuje ono što joj se desilo.
"Sve je počelo od mene i jedne radionice, a onda se krug širio, od učitelja do učitelja, od škole do škole, kroz nove ideje, poznanstva i iskustva. I najljepše je što taj krug još uvijek raste."
Nastavnici i nastavnice, kaže, često osjećaju da su sami jer nemaju prostora da razgovaraju o onome što rade, ni o problemima, ni o dobrim idejama. InŠkola taj prostor otvara.
"Kada znamo da nismo sami, mnogo je lakše biti hrabar, kreativan i uporan."
Prva objava, 1994.
Od svega što je na InŠkoli pročitala i podijelila, jedna stvar joj je ostala posebno pri srcu. Njena prva objava na InŠkoli bila je priča o prvom času koji je održala davne 1994. godine.
"To me vratilo na sam početak mog učiteljskog puta i podsjetilo me koliko se toga promijenilo, ali i koliko je ono najvažnije ostalo isto: ljubav prema djeci i učionici."
Poruka nastavnicima i nastavnicama
Enisa ima jasnu poruku za sve nastavnike i nastavnice koji oklijevaju da podijele ono što rade.
"Ne zatvarajte vrata učionice nakon časa, otvorite ih jedni prema drugima. Dijelite ideje, pitajte, učite, griješite i pokušavajte ponovo. Nemojte misliti da ono što radite nije dovoljno vrijedno da se podijeli. Možda upravo vaša mala ideja nekome bude velika inspiracija."
Aktivnosti se realizuju u okviru projekta Dijalog za budućnost 3 – #DFF3, kojeg provode UNDP Bosnia and Herzegovina, UNICEF Bosna i Hercegovina i UNESCO u saradnji sa Rezidentnom koordinatoricom United Nations in BiH, te u partnerstvu s Predsjedništvom Bosne i Hercegovine i Ministarstvom civilnih poslova Bosne i Hercegovine. Projekt finansira United Nations Peacebuilding (#PBF).
#DFF3 #dijalogzabudućnost3 #dialogueforthefuture3 #PBF #ZajednicaNastavnika
InŠkola je mjesto na kojem shvatiš da nisi sam, da tvoje iskustvo vrijedi i da uvijek imaš od koga učiti, ali i da ono što ti znaš može pomoći nekome drugom
Prikaz priručnika “Radost otkrivanja: Akcijskim istraživanjem od pitanja u učionici do sistema koji uči”, autora Saše Madackog.
Učenici prepoznaju svoje potrebe i potrebe drugih, razgovaraju o pomoći, podršci i saradnji, definišu osobine odgovornog predstavnika, kreiraju izborne programe i tajnim glasanjem biraju rukovodstvo odjeljenjske zajednice.
Није био домаћи. Није била оцјена. Била је жеља да нешто створи и подијели са другима. И зато „Табла за нешто лијепо“ није само табла – она је простор за дјечију радозналост, креативност и радост стварања.
Evo već je prošlo više od polovine septembra , pa sam našla vremena da i ja napišem nešto o početku nove školske godine, te školskoj klimi i kulturi.
Šta to ima u ljudima tužno?
Škola nije samo mjesto učenja, već zajednica u kojoj dijete treba biti prihvaćeno, saslušano i sigurno. Pozitivna školska klima gradi se svakodnevno, poštovanjem, povjerenjem i osjećajem da svi pripadamo istoj zajednici.
Priručnik Radost otkrivanja najprije me naveo da posumnjam u sebe i svoje istraživanje, a zatim mi pokazao da greške nisu poraz, već prilika za učenje. Naučio me da zastanem, pažljivije posmatram praksu i postavljam bolja pitanja.